Korištenje EU fondova u Hrvatskoj često se mjeri ugovorenošću i najavama, ali stvarni učinci ovise o tome koliko novac doista potiče privatni sektor i industrijsku modernizaciju. Zašto je dugogodišnji fokus na javnoj infrastrukturi stvorio strukturne slabosti i što znači tvrdi rok NPOO-a 30. lipnja 2026. za korisnike.

Korištenje EU fondova – stvarni učinak i propuštene prilike

Jesmo li stvarno toliko dobri u iskorištavanju EU fondova? Odgovor, naravno ovisi o tome s koje pozicije odgovaramo, jesmo li među onima koji se grčevito bore ispuniti sve uvjete poziva kako bi dokazali da njihov projektni prijedlog zaslužuje sufinanciranje ili pak gledamo razne brojke i statistiku na temelju koje je Vlada zadovoljna. 

U redakciji Globusa sam prije nekoliko dana s makroekonomistom Damirom Novotnyjem i kolegom Nikolom Kučišem sudjelovala u raspravi o uspješnosti korištenja fondova. Bilo mi je bitno ukazati na dvije stvari: probleme poduzetnika pri apliciranju za sredstva fondova, birokratske prepreke koje sve čine težim i, kao drugo, činjenicu da sredstva nisu usmjerena u proizvodnju onako kao što bi to moglo i, smatram, trebalo biti. Nedostaje nam industrijska modernizacija. Rumunjska je od ulaska u EU imala 60 posto rasta industrijske proizvodnje, a mi smo dosegli 15 posto. Činilo mi se važnim ukazati i na takav razvoj događaja. Cijeli, objavljeni, razgovor pročitajte u nastavku. Nažalost, puno toga nije stalo u raspoloživi prostor u Globusu, ali zato postoji naš blog u kojem ćemo i dalje ukazivati na poteškoće s kojima se susrećemo, ali i prilike koje možemo iskoristiti.

Posljednja velika isplata iz fondova EU stiže s nekoliko mjeseci zakašnjenja jer Hrvatska nije uspjela napraviti minimum reformskih obveza na vrijeme, donijeti odgovarajuće zakone o upravljanju tvrtkama u državnom vlasništvu. Nedavno je HUP organizirao konferenciju za medije na kojoj je rečeno kako usprkos stalnom hvastanju da smo u samom europskom vrhu po apsorpciji sredstava iz fondova, ustvari, iskoristimo vrlo malo toga novca, ne uspijevamo ni raspisati natječaje za projekte i, realno, nismo tako veličanstveni kao što se sami sebi prikazujemo.

U Čajanci o uspješnosti korištenja fondova EU govore Damir Novotny, makroekonomist, Renata Šeperić Petak, europeologinja, osnivačica Logičke matrice, tvrtke za poslovno savjetovanje i pripremu projekata za fondove EU, i Nikola Kučiš, direktor Euro consultinga, također tvrtke za poslovno savjetovanje.

O čemu govorimo kad govorimo o korištenju EU fondova

Vlašić: Koliko se uspješno koristimo fondovima EU, jesmo li stvarno dobri?

Novotny: Kad usporedimo Hrvatsku s najuspješnijim primjerima korištenja europskih strukturnih fondova, onda možemo vidjeti da smo išli u potpuno suprotnom smjeru. Usporedimo li se, recimo, s Irskom, koje je nama usporediva zemlja po veličini, Hrvatska je bježala od poticanja investicija privatnog sektora i ulagala je mahom u infrastrukturu, u javni sektor. Tu je multiplikacija vrlo slaba i, kada pogledamo na toj agregatnoj razini, utjecaj svih oblika transfera iz europskog proračuna, kako god se oni zvali, imat će vrlo slabe učinke na sposobnost hrvatskog gospodarstva za ekonomsku dinamiku koju bi smo željeli. Makroekonomija je otprilike ovakva: morate stvoriti produktivnost svih faktora proizvodnje, znači i rada i kapitala i prirodnih resursa, kako biste onda mogli dijeliti. Mi smo krenuli obrnuto. Krenuli smo od toga kako ćemo podijeliti, pa tek onda ćemo vidjeti...

Vlašić: Što to znači, je li novac išao mimo hrvatskoga gospodarstva?

Novotny: Mimoišao je privatni sektor. Mi smo, zapravo, još duboko u tranziciji, ili možda čak nikad i nećemo izaći iz tranzicije. Naime, ni hrvatska javnost ni hrvatska politika ne vole kapitalizam. Ne vole tržišnu ekonomiju. Ne volimo privatni sektor. Sve ukazuje na to da ova alokacija neće pomoći u razvoju poduzetništva. Jedino poduzetništvo može stvoriti nove vrijednosti. Ne mogu nove vrijednosti stvoriti investicije koje su isplative tek nakon 30 ili 50 godina, ako i tada. I to je ključni problem te alokacije. Pretpristupni fondovi su čak bili bolji jer su, na neki način, poticali investicije u poljoprivredi, u prerađivačkom sektoru. Možemo nabrojiti desetke vrijednih investicija koje su do danas ostale i imaju svrhu. Ali kad se počela strukturirati alokacija za prvo proračunsko razdoblje, pa sada ovo drugo razdoblje, pa je napravljen Nacionalni plan oporavka i otpornosti, novci su otišli u smjeru jačanja države. To za posljedicu ima i kratkoročne i dugoročne implikacije. Kratkoročne implikacije su da država dođe do novca i da onda političkim, a ne tržišnim kriterijima dijeli taj novac. A dugoročna je implikacija da će se hrvatska ekonomija strukturirati tako da ćemo imati manje zaposlenih u privatnom sektoru, a više u javnom sektoru. Jednostavno, takva struktura nije dugoročno održiva, naročito ako imamo na umu potrebe za socijalnim servisima koje jednostavno nemamo odakle financirati, nego se moramo zaduživati ili uzimati iz europskih fondova. U jednom trenutku kad padnu ti izvori financiranja, a past će zato što se prati indikator bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika, u nekoj regiji jednostavno će ponestati novca za te sve velike socijalne apetite. A socijalni apetiti su ogromni. Mi zbog toga imamo i visoko porezno opterećenje. Sve to ne pogoduje razvoju privatnog sektora, odnosno poduzetništva. Irska je, primjerice, od zemlje koja nije znala proizvoditi hranu postala europska velesila u proizvodnji hrane. Irska je druga po razvijenosti u EU zahvaljujući u velikoj mjeri dobroj alokaciji europskih fondova. Primjerice, oni su iz europskih fondova u privatnom sektoru razvili industriju prerade mlijeka koja je danas jedna od najsnažnijih u Europi, ako gledamo relativne odnose. Mi danas vidimo i u hrvatskim dućanima irski putar i sir. Mi uopće ne možemo zamisliti takvu snagu našeg poljoprivrednog prerađivačkog sektora, jer mi, jednostavno, unatoč prirodnom resursu, koji je snažniji od irskoga, ne možemo proizvoditi dovoljno ni za svoje potrebe, a kamoli za izvoz. Dakle, alokacija je bila od početka pogrešna. Znajući te strukture političkih elita, nikada nismo imali ozbiljne ministre, koji bi se ozbiljno bavili alokacijom, niti u samom ministarstvu koje je to pratilo, a ni u ovim ministarstvima koja su strukturirala natječaje kao što je to poljoprivreda i gospodarstvo.

Šeperić Petak: Kad nemaš jasno definiranu viziju, onda svaštariš, to jest pokušavaš svaštariti. A onda napraviš pakete koji pogoduju nekima. Puno se napravilo, jako puno. No je li baš sve tako trebalo napraviti, u tim iznosima? To je druga stvar. Činjenica je da ta sredstva dođu do krajnjih korisnika, ali pitanje je tko su krajnji korisnici. Fokus je bio isključivo javni sektor. Od infrastrukture, društvene infrastrukture, komunalne infrastrukture. Ja nisam protiv toga da se grade nove škole i da se dograđuju vrtići, ali održivost svih tih projekata je vrlo upitna, čak i iz ovog proračunskog razdoblja. Svaki novi kvadrat novog dječjeg vrtića i škola predstavlja novo fiskalno opterećenje za osnivača te institucije. Ako je Hrvatska ruralna zemlja, a mi jesmo ruralna zemlja, i ako naš prostor pokriva više od 57 posto površine koja je po definiciji ruralna, pa zar ne bi onda bilo logično da na neki način uvjetujemo da se nekoliko općina udruži oko izgradnje jednog dječjeg vrtića? Pa izvorni prihodi naših općina toliko su mali da ne mogu uopće financirati troškove zapošljavanja odgajatelja, svih onih stručnih službi koje su neophodne u takvim situacijama. Znači, oni grade "dvorce" po Hrvatskoj, koji će se do kraja proračunskog razdoblja završiti, a to je do 2027. godine, i imat ćemo rok do 2030. da se sve završi, no tada nastupa još pet godina kontrole održivosti projekta. Desit će se da će puno tih dječjih vrtića možda otići u prenamjenu za staračke domove. Nema djece, to je ta nesuvislost u planiranju. Znači, mi smo svu snagu dali u infrastrukturu. Pitanje je, naprimjer, da li svi ljudi koji žive uz autocestu profitiraju od autoceste? Ne. Koju direktnu korist imaju stanovnici Slavonije od Dalmatine, osim što plaćaju kredit zajedno sa svima nama?

Novotny: Nemaju oni ni od Slavonike nekakvu korist.

Šeperić Petak: Nemaju korist ni od čega. Sve smo stavili u jednu povlaštenu grupu, pretovarili smo građevinski sektor koji ne može izdržati taj obujam posla. I u svemu tome - koga nema? Nema industrijske modernizacije. Zadnja modernizacija ovdje je bila, koliko god to ne zvučalo popularno, u bivšoj Jugoslaviji. Ako smo mi od ulaska u EU imali samo 15 posto rasta industrijske proizvodnje, a jedna Rumunjska je imala 60 posto, to sve govori. Deklarativno tvrdimo da želimo inovatore, a ne možemo u Hrvatskoj složiti konzorcije u kojima bi bile tri ili četiri firme i dva sveučilišta da idemo zajedno na program. Akademska zajednica ovdje, osim ako njima to nije u interesu, uopće ne vidi nikakvu korist da se udružuje s poduzetnicima. Mi uopće ne koristimo programe zajednica. Nema konzorcija iz Hrvatske koji bi nešto stvorio.

Kučiš: Osim ovih strukturnih, postoji 27 programa zajednice.

Šeperić Petak: Tu su strašni podaci. Osim toga, tradicionalno prosječni Hrvat ne podnosi poduzetnika jer ga doživljava kao eksploatatora, nekoga tko iskorištava ljude, ne isplaćuje plaće itd. Država u tom kontekstu isto tako ništa ne radi. Znači, ili imaš situaciju da imaš pozive, i to malo poziva, ili stave previsoki prag za najniži intenzitet potpore. Uopće se ne uzima u obzir veličina hrvatskog poduzetnika. Većina hrvatskih poduzetnika nije školovana.

Kučiš: Natječaji su tako koncipirani da moraš biti svemirac da bi prošao na njima, a ne ono što jesi, mali ili srednji poduzetnik. Moraš zadovoljiti razne kriterije kao što je kružno gospodarstvo, korištenje resursa, odnosno otpada, razni su ciljevi postavljeni koje poduzetnici teško ispunjavaju. Većinom su se sredstva iz fondova ulagala u infrastrukturu koja nema multiplikatornih efekata i nema povrata.

Šeperić Petak: A objašnjenje koje Vlada nudi, da se poduzetnici mogu naći u sustavu slanja ponude tako da budu podizvođači nekom građevinskom poduzetniku? Pa nisu svi u mogućnosti da budu podizvođači. To sve izgleda kao da je država davno odlučila da se Hrvati u načelu trebaju baviti samo rentijerstvom i turizmom. Industrijska tranzicija nikoga ne interesira. Kakvu to državu može interesirati digitalizacija i nove tehnologije ako sada oporezuje tvrtku koja ulaže u inovacije? Dakle oporezuje za ulaganja koje poduzima, za inovaciju koja još nije spremna za komercijalizaciju i tržište. To znači da poduzetnici tri godine mogu odvajati svoj dio prihoda, dobiti i uložiti u digitalizaciju, a država to oporezuje. U Bugarskoj, Rumunjskoj i baltičkim zemljama takvo nešto ne postoji. O kakvoj digitalizaciji ili e-uslugama govorimo kad smo upravo svjedoci gubitka 100 milijuna eura iz NPOO-a za široku optičku mrežu?

Vlašić: Što je s time?

Novotny: Prvo je pitanje čemu optička mreža služi. Imate određeni volumen novca, financijsku omotnicu koju trebate alocirati u neke segmente hrvatskog društva ili hrvatske ekonomije koji bi trebali stvoriti nova radna mjesta. Hrvatskoj nužno nedostaju radna mjesta, ali ne bilo kakva, nego kvalitetna radna mjesta. Zbog toga što, jednostavno, ova servisna ekonomija kojoj je Hrvatska do sada težila ili jednostavno otklizala u njih, a to su turizam, graditeljstvo, nekakve jeftine usluge, stvaraju radna mjesta koja su nisko plaćena i koja prosječni hrvatski građanin ili radno sposoban građanin ne želi primiti. Onda se dogodi ovaj prirodan odljev najkvalificiranije, najobrazovanije, najsposobnije, radno aktivne radne snage u druge zemlje, poput Irske, gdje se vrlo lako njihov rad može monetizirati na tržištu rada. Kod nas to nije moguće zato što su radna mjesta koja su otvarana bila uglavnom nisko plaćena i morali smo i moramo uvoziti jeftinu radnu snagu. Turizam nije od jučer, koristi tu položajnu rentu, jednostavno je blizu svih velikih tržišta i sam privlači milijune turista, dvadesetak milijuna. Ostvari se stotinjak milijuna noćenja. Međutim, Austrija je isto tako turistička zemlja, iako njihov turizam čini oko pet posto bruto domaćeg proizvoda, za razliku od hrvatskoga koji čini oko 18 posto BDP-a. Postali smo, zapravo, ovisnici o turizmu i turističkom sektoru. Taj sektor u konačnici tvori daleko veće direktne i indirektne štete nego što mislimo. Za lokalnu zajednicu je možda bilo dobro i zgodno primati veliki broj turista, ali sada je to opterećenje i za lokalnu zajednicu, za njezinu infrastrukturu, za njihov način života. Jednostavno, više ne možemo primiti veći broj turista. Turisti dolaze jer se turizam događa. Nema tu nikakve strategije. Mi smo vidjeli desetak strategija turizma koje se nisu realizirale. Recimo, pokušaj da se produlji sezona, da se usmjerimo prema posebnim oblicima turizma kao što je lječilišni turizam. Za usporedbu, u Austriji zimovališta, kada nema snijega, postaju lječilišta. Oni ostvaraju 130 milijuna noćenja, ali dvostruko više prihoda jer privlače imućnije turiste, turiste koji ne ovise i ne žele ovisiti o jednom ili dva mjeseca ljetne sezone i koji hoće i žele potrišiti više. To su postmoderni turisti. Postmoderni turisti su oni koji uopće ne zanima sunce i more, nego nešto drugo, nekakvo iskustvo, neki doživljaj. Mi do tog turizma nismo došli. Zapravo je od početka industrijska politika bila pogrešna pa se na to nadovezala politika alokacije europskog novca. Hrvatskoj, za razliku od općeg mišljenja, novac iz fondova uopće nije trebao. Hrvatska ima ogromnu štednju. Domaća štednja je ogromna, ona je najveća po glavi stanovnika u istočnoj Europi, u tranzicijskoj Europi. Recimo, jedna naša banka, vodeća u Hrvatskoj, ima veću aktivu nego sve banke zajedno u istočnoj Europi, u postjugoslavenskim državama. Dakle ogromna je štednja do koje smo došli na ovakav ili onakav način. I u takvom kontekstu, zapravo, europski fondovi nisu nužno jedini mogući pokretač ekonomskog ili regionalnog razvoja. Regionalni razvoj je kod nas, iako je to bio smisao europskih fondova, propustio doći do depriviranih regija. Zagreb, koji je moj grad i volim ga, u njemu živim, uopće ne treba europske fondove da bi kupio tramvaje ili kontejnere za otpad. Zagreb je najbogatiji grad jugoistočne Europe. Morate znati i da Vlada ima većinske udjele u 1440 tvrtki i to je daleko najviše u istočnoj Europi, a slovenska Vlada kontrolira tridesetak poduzeća, austrijska šest ili sedam. Dakle nitko u EU nema tako visoko učešće državne kontrole nad ekonomskim aktivnostima kao Hrvatska. A istodobno smo se retradicionirali, u značajnoj mjeri unijeli smo modele upravljanja koji odlikuju otomanski fiskalni sustav. Naš porezni sustav je centraliziran umjesto da je decentraliziran, nije u funkciji poduzetništva nego je neprijatelj poduzetništvu i politička elita nije stvorila pretpostavke za brži razvoj. Sisačko-moslavačka županija toliko je zaostala a u neposrednoj je blizini Zagreba. Pa u dalmatinskoj regiji nema ni jedne suvisle tvornice za preradu hrane, nema proizvodnje hrane iako je potreba ogromna, sve se mora dovoziti iz Baranje i drugih dijelova Hrvatske. Unatoč prirodnom resursu i ljudskom potencijalu koji smo imali prije odljeva najpotentnijeg dijela društva u inozemstvo mi smo stvorili strukturne probleme i ne stvaramo nova radna mjesta.

Šeperić Petak: Mi baš ne učimo previše iz svojih prijašnjih iskustva. U prošlom programskom razvoju trebali smo naučiti neke lekcije. E sad, mi koji smo aktivno djelovali u obnovi poslije potresa znamo što znači kada program, to jest dodjela sredstava, ima rok trajanja. To znači da do određenog datuma sve mora biti gotovo. Sada se izgubilo jako puno vremena. I opet je naglasak na velikim infrastrukturnim projektima. Koji, evo, kao što sad vidimo s optičkom mrežom, vrlo lako mogu propasti, a poduzetništva gotovo da i nije bilo. Što će se sada dogoditi? Za NPOO nema produžetaka, 30. lipnja 2026. u ponoć gasi se svjetlo. Što se događa u takvim situacijama? Panika. Nastaju projektni prijedlozi koji nemaju veze s mozgom. Samo da se potroši. A mi sad više ne pričamo o projektnim prijavama od 10, 20 ili 30 tisuća eura. Znači, ti da bi imao prijavitelja na taj poziv, neki prijavitelj treba proći neku pripremu. Mora imati neka locirana vlastita sredstva ako govorimo o poduzetniku. Naprimjer, ako poduzetnik želi nešto graditi, treba mu građevinska dozvola, a ona se, koliko je meni poznato, u Hrvatskoj ne dobiva za manje od šest mjeseci. Uz to, treba izgraditi objekt. Treba ishoditi i pravu dozvolu. U Hrvatskoj sve traje dugo. Gdje žive ti ljudi koji raspisuju pozive? U kojoj su oni državi? Koja je to galaksija? Nama je nepoznata.

FAQ - Često postavljena pitanja

Je li Hrvatska ‘uspješna’ u korištenju EU fondova ako je visoka ugovorenost?

Ne nužno. Ugovorenost i isplate ne govore sve o stvarnom učinku na gospodarstvo; ključna je realizacija i utjecaj na produktivnost, posebice privatni sektor i industrijsku modernizaciju – što je glavna kritika u tekstu.

Koji su ključni rokovi za NPOO i postoji li produljenje nakon 30. lipnja 2026.?

NPOO je vremenski strogo ograničen instrument EU-a; rokovi su vezani uz izvršenje reformi i investicija do 2026., a u praksi komunikacije institucija i poziva naglašavaju kraj provedbe do 30. lipnja 2026. (u pozivima se to redovito ponavlja).

Zašto se u tekstu naglašava problem fokusa na javnu infrastrukturu?

Jer dugi niz godina prioriteti i alokacije pogoduju javnim projektima s nižim multiplikatorom, dok privatni sektor i modernizacija industrije zaostaju, što dugoročno smanjuje stvarni razvojni učinak.

Gdje mogu naći službene informacije o okvirima i programima (tko je nadležan, koji su programi)?

Na službenim portalima: eufondovi.gov.hr (programi, evaluacije) i razvoj.gov.hr (ministarstvo, pregledi i najave).

5) Koliko smo zaista iskoristili sredstva iz NPOO-a i fondova – jesmo li ‘među najgorima’ ili ‘među najboljima’?

Slika je nijansirana: službene komunikacije ističu ispunjene zahtjeve i isplate, dok nezavisne analize ukazuju na nizak udio stvarno potrošenih NPOO sredstava u odnosu na raspoloživo; pritom fact-checkeri upozoravaju da rang-usporedbe često pojednostavljuju stvarnost.

Za više informacija o EU fondovima obratite se na: info@logickamatrica.eu

Pratite nas na društvenim mrežama Facebook i Linked In

Nastavak razgovora:

https://www.jutarnji.hr/globus/biznis/30-lipnja-2026-u-ponoc-u-hrvatskoj-ce-se-ugasiti-svjetlo-sto-ce-se-dogoditi-panika-ovo-sto-se-predlaze-nema-veze-s-mozgom-15612309

EU sutra - što nas očekuje od 2028.